Ova priča je ispovest klijenta koji je došao na odvikavanje od kockanja kod mene. Radnja se dešava u Novom Sadu. Sedimo u mom savetovalištu u Ise Bajića i razgovaramo kako je sve počelo i zašto je baš sada rešio da dođe kod psihologa. Došao je kod mene na nagovor starije sestre, ona me je nazvala telefonom, dobila je broj od Bojana, Miloševog druga, koji je dolazio kod mene pre pet godina na terapiju odvikavanja od kockanja.
Na prvi razgovor koji je dogovorila njegova sestra, Miloš nije hteo da dođe. Rekao je doći će kad on bude hteo a ne kad sestra insistira. Miloš ima tridesetšest godina, razveden je i ima dete. Supruga ga je ostavila zbog kocke. Zarađuje pevanjem, ima prelep glas. Peva na proslavama širom Srbiji, a odlazi tim povodom i u Beč. Najviše igra rulet, a počeo je sa aparatima kada je imao svega petnaest godina. Sada ima dvadesetjednu godinu kockarskog staža. Počeo je da igra sa sitnim ulozima kako to obično biva. Od 2012. godine počinje da troši mnogo novca na kockanje.
Psiholog: Kako da si baš sad rešio da prestaneš sa kockanjem i da dođeš na odvikavanje? Šta se sad desilo u tvojoj glavi?
Klijent: Kako sam rešio da prestanem da se kockam? Tako što sam u poslednjih dva meseca, s tim što nije bilo konstantno, ali dva meseca išao preko u Beč, pa se vratim, budem u Beču petnaest dana pa dođem u Novi Sad, budem u Novom Sadu pet dana, pa se opet vratim u Beč. U Beču sam pevao na proslavama, veseljima, krštenjima, rođendanima. Budu velike žurke i uzme se dosta para, pogotovo kod Roma. Kod njih uzmem najviše para. Pevam zabavnu muziku, ali i teške narodnjake: Jašara, Šabana. Mogu da pevam i Zdravka Čolića i Bijelo dugme, ja to sve pevam. Mislim da mi više leži ta zabavna muzika nego narodna, ali dobro. Zaradio sam dosta para kad odem u Beč, sedamnaest, osamnaest hiljada eura za dva-tri meseca. Svaki put kad bih dolazio iz Beča, a tih pet dana što imam luft, ostavljao sam te pare kod gospodina Gajića (tako oslovljava vlasnika automat kluba ‘’Gaja’’. Na elektronskom ruletu je ostavljao novac). Onda sam napravio kontinuitet, malo tamo, malo vamo, malo tamo, malo vamo. Kako dođem odande ja dam ‘’Gaji’’ i posle se vraćam za Beč.
Psiholog: Bolje da si dao meni te pare da ti čuvam.
Klijent: Znaš kol’ko ljudi je meni to reklo: ”Bolje meni da si dao da ti čuvam”. Ne možeš ti, to, to, to je kockarska psiha.
Psiholog: Znam, zezam se. Dokle god imaš keš u rukama on se ne zadržava kod tebe.
Klijent: Ja znam da je bilo bolje da sam bilo šta uradio sa tim parama nego to što sam uradio. Dao nekom da mi čuva. Da sam dao mami, sestri da mi čuvaju, Peri, Đuri, Miki, ali ne vredi.
Išao sam tamo, zaradim pare, dođem vamo, puknem pare i to tako u krug. I onda posle toga sam opet išao da kockam, pozajmio sam pare. Znači, sve što sam zaradio, potrošio sam, izgubio sam, još pozajmio, izgubio i to. I onda sam stao, jebo te, i pitam se: Pa šta sad? Gde ću? Šta ću sad?
Psiholog: Koliko si pozajmio?
Klijent: Ma nisam puno, hiljadu i po eura. To je bilo za vađenje. Onda sam puk’o i to. Tako to ide. I šta sad? Ne vredi. Da imam milion, million bih potrošio. Million bih izgubio.
Psiholog: Šta se sad desilo da odlučiš da prestaneš sa kockanjem? Kakav je to bio klik u glavi?
Klijent: Nije to klik od ta poslednja dva-tri meseca, već je to klik od tih 17-18 godina koliko ja kockam. Stalno sam se pitao šta ja radim, ja sam počeo da se kockam sa 15-16 godina, prvi-drugi razred srednje škole. Počeo sam sa aparatima, to su bili mali ulozi, pa su bili mali i dobici. Tad sam uložio 200 dinara, a dobijem 2000. Vaaauuu. To je to. Šta mi treba više. Posle se apetiti povećavaju, rastu. Veći ulozi, veći dobici, veći gubici. Prelaziš sa tih dečijih igara aparata na rulet. I tu ti je kraj.
Tako se počinje, sa malim ulozima, malo se uloži, malo se dobije, ali tolerancija na novac počne da raste. U početku je igrač zadovoljan sa malo novca koje dobije, to potroši na piće, hranu. Ulozi vremenom postaju sve veći i veći, kao i dobici i gubici. Uglavnom se novac koji se dobije na kocki potroši na provod i noćne izlaske, a pola novca ili više od polovine se vrati nazad u igru.
Psiholog: Tu si se sahranio. Ko pređe na rulet, tu je početak kraja.
Klijent: Ne mora da znači. U to vreme kad sam počeo da igram aparate nije moglo mnogo da se ulaže, maksimalan čip je bio, lupam, 200 dinara. Ako je bilo i tol’ko. Mislim da je 100 dinara bio najjači čip, a sad ima aparata gde čip može biti 2000 dinara, možda i više. Dve hiljade znam da može biti. I zamisli ti sad deset puta okreneš, deset udaraca to je dvadeset hiljada za dvadeset sekundi, nije ni dvadeset sekundi, al’ ajd. Kolk’o tu mož’ pući para, a rulet – to da se ne priča.
Tol’ko i tol’ko godina kad ti pogledaš gde s’ bio i šta s’ radio. Od tih sedamnaest godina najviše sam proveo u kazinu. Koja letovanja, koja zimovanja, ništa ne postoji.
Psiholog: Kad si bio na letovanju poslednji put?
Klijent: Prošle godine. Ove godine nisam.
Psiholog: Zbog dugova?
Klijent: Ma nije to zbog dugova, ja sam mogao da odem, ja sam imao pare, nisam bio dužan tolk’o. Kod mene se novac jako malo zadržava, on brzo dolazi, ali brzo i ode. Ja brzo zaradim pare, ali brzo i izgubim.
Ko god ima problem zavisnosti od kockanja kod njega se pare ne zadržavaju. Pare zavisnika žuljaju kao kamenčić u džepu i nisu mirni dok ne potroše sve što imaju kod sebe i što imaju kod kuće ili na računu. Ne troše samo svoje novce, već i tuđe. Novac od članova porodice, pozajmljen novac. Kad imaju novac tad su uzbuđeni, adrenalin u krvi raste i to ih nagoni na kockanje. Novac je stimulans, kao što je alkohol stimulans i podiže želju za kockanjem. Pare u rukama zavisnika od kocke su kao droga u rukama zavisnika od narkotika.
Ja nemam platu, kolk’o radim tolk’o zaradim, na nekoj tezgi mi je lošije na nekoj bolje. Negde imam bakšiša 150 evra, negde bude 5000 evra.
Klijent: U početku kad sam počeo da se kockam nije bilo dugova. To je bilo, kako bih rek’o, neko normalnije kockanje. Kockao sam jednom u pet-šest dana, odeš tamo, igubiš neke sitne pare, stvarno sitne, ili dobiješ. Moj problem je počeo kad je krenuo taj veliki dobitak, tad je meni u stvari sve krenulo kako ne treba.
Psiholog: Početnička sreća je u stvari nesreća.
Klijent: Početnička sreća je u stvari nešto najgore. Da nisam imao te početničke sreće možda se više nikad ne bih kockao. Da sam puk’o pare rekao bih ‘’daj beži od ovog’’. Ja sam prvi put dobio. Kad sam prvi put seo na aparat dobio sam pet istih. Tri dana za redom sam dobijao. Zvali me ”pet istih”. Uđem u lokal, kažu eno onaj mali ”pet istih”, majke mi. Igrao sam one poker aparate. Prvi dan dobijem pet istih, drugi dan dobijem fleš rojal i treći dan dobijem fleš rojal.
Psiholog: Koliko je to para?
Klijent: Sad ne mogu da se setim. Mali je to bio čip, ali je to na toj igri nešto što najviše možeš da dobiješ. Igraš taj poker da bi dobio pet istih karti ili taj fleš rojal. Najjače je pet istih karata ili fleš rojal. Kao na lotou sedmica i šestica.
Psiholog: I kako počneš da razmišljaš kad dobiješ taj novac? Šta onda počne da se vrti u glavi?
Klijent: Al’ je ovo dobro. Što bi ti bilo šta drugo radio kad ovde stalno dobijaš. Mislim, nekad dobiješ, nekad izgubiš. Uglavnom je bilo to da više dobiješ nego što izgubiš.
Psiholog: U početku si uvek više u plusu nego u minusu, ako imaš početničku sreću.
Klijent: Tako je. E tako je bilo i s ruletom. Kad sam seo na rulet isto prvi put, ja sam možda uključio ruku, dajem primer, k’o sad hiljadu dinara, a dig’o sam pet-šest. Znači dobar sam pet hiljada dinara. Recimo, neko radi danas na građevini za dve hiljade dinara ceo dan, ubi se od posla, a ti s’ to uzeo za petnaest minuta.
‘’Uključiti ruku’’ u kockarskom žargonu znači uložiti novac u igru.
Početnička sreća je jedan od faktora rizika za nastanak zavisnosti od kockanja. Igrači koji su dobijali novac u samim počecima igre uglavnom nastavljaju sa igrom.
Klijent: I onda to tako ide. Imao sam opet tu nesreću da mi je jedan zet kockao, drugi zet kockao, pa sam išao i s njima. Oni su bili jači igrači, pogotovo ovaj drugi zet je bio baš jak igrač. Gde je ruka…gde je gubio na veče 40, 50, 100.000 eura. Taj zet je držao kladionice i davao novac pod kamatu, bavio se zelenašenjem. I tu se svašta nagledaš, vidim kako on digne 15.000 – 20.000 eura. To je dobitak. Dosta je zarađivao od zelenašenja. I dan danas su mu ljudi ostali dužni 500-600.000 eura ali ne može da se naplati. Najgore je dati kockaru pare. Ne da on nije pošten, ne da on neće vratiti pare, već neće moći to da ispoštuje.
Psiholog: I Bojan je od njega pozajmljivao. Jedino je on bio najpošteniji.
Bojan je Milošev drug iz detinjstva. Zajedno su kockali godinama i mnogo toga proživeli u kockarskom svetu. Bojan je dolazio kod mene pre nekoliko godina, više ne kocka. U to vreme je i Milošu govorio za mene, da bi trebalo da dođe, da krene na odvikavanje. Miloš nije hteo jer nije verovao da mu psiholog može pomoći.
Klijent: Nisu svi isti kao Bojan. Bojan je stvarno pošten. Ako je rekao da će dati tu kamatu ili taj dug koji ti je dužan i ako ima 200 eura, ako je stvarno obećao da će vratiti, neće otići da kocka, daće tih 200 eura. Neće imati ni da kocka, ni da jede, neće imati ni da puši, ma neće imati ništa. Ali će ispoštovati. Dok ja recimo već nisam takav, ako sam dobio 200 eura prvo idem kod ‘’Gaje’’ da ja napravim još 200, 400, 600, 800 eura da imam za sve ostalo. Kako ću ja sad njemu dati za dug dvesta brate, a ja nemam dinara. E onda odem kod ‘’Gaje’’ pa puknem i tih 200, pa nemam ni da dam ovom što sam dužan, nemam ni za sebe, nemam ni za koga. Tako to ide.
Psiholog: Uglavnom to tako ide.
Jasmina Leković, dipl. psiholog
Odlomak iz knjige o ispovesti zavisnika od kocke
Nastaviće se…